Djelo "Slika i mit: umjetnička djela u postindustrijskom dobu" autora Josipa Zankija plod je istraživanja odnosa medija, tehnika, mitološkoga okvira slike i suvremenih umjetničkih praksi. Budući da je riječ o specifičnome pristupu slici i mitu, koji pretpostavlja uvid u introspektivni odnos autora s ambijentom vlastita odrastanja i uronjenosti u prirodni okoliš stvaranja umjetnosti kao djela/događaja od artefakata do izvedbenih postupaka i prakse, u cjelini se pokazuje sustavno vođenje "priče" u kojoj se preklapaju teorijski i narativni sklopovi. Sliku autor razumije u tradiciji ikonologijske metode Panofskoga do Beltinga, a to znači da se višak onoga imaginarnog prelijeva u mimetičko-reprezentacijskome kodu djela. Pritom je slika u postindustrijskome dobu spektakla i medija ujedno interaktivni odnos s novom stvarnošću i misterijski događaj kozmičko-antropološke egzistencije. Za razliku od eurocentričnih pristupa slici i umjetnosti, autor polazi od pretpostavke koju su razvili u svojim teorijskim analizama brojni zastupnici vizualnih studija i znanosti o slici (od Beltinga, Rancierea, Mitchella i drugih) da se slikom otvara horizont kulturalnoga identiteta čovjeka u zajednici s Drugime. Utoliko je važniji kontekst u kojem se pojavljuje suvremena umjetnost od samoga djela, jer promjena značenja nastaje u interkulturalnome odnosu s Drugima. Mit se ne razumije iz hegelovske perspektive fantazije lijepoga duha koji se otuđio u prirodi i pripada povijesnim narodima koji su nestali iz povijesti dolaskom religije i znanosti.