Borislav Dadić, Split/Zadar

/str.285/

Uvod

Suvremena arheologija i antropologija potvrđuju da je prvi čovjekov artefakt bio kamena oštrica napravljena u davnoj prošlosti¹. Bio je to alat koji je istodobno služio kao oruđe i oružje. Što upućuje na zaključak da se čovjek od tada služi umjetnim alatima dvostruke namjene, oruđima i oružjima. Međutim, tijekom duge, duge prošlosti ovi jednostavni alati, ili tehnika u svom najjednostavnijem obliku, nisu plašili čovjeka. Naprotiv, pomagala su mu da se oslobodi strahova i opasnosti koji su mu dolazili od prirode koja ga je okruživala. No, danas nije više tako. Tijekom cijele suvremene čovjekovoj prošlosti, od kada je tehnika doživjela golemi razvoj nitko više ne može sa sigurnošću predvidjeti što će se dogoditi na planu razvoje tehnike. Goleme promjene nastaju ne tijekom jednog stoljeća, nego već unutar jednog desetljeća. Čovjek je jednostavno ostao zatečen rezultatima svoga uma i svojih ruku. Na trenutke se čini kao da mu stvari izmiču iz ruku, kao da on više nije gospodar situacije. Njegov duh podvojeno reagira na takvu situaciju; s jedne strane je ushićen rezultatima njegove stvaralačke djelatnosti, ali s druge strane strepi pred mnogim pitanjima koji mu ta ista tehnika postavlja, a na koja on još uvijek ne daje jednoznačne i sigurne odgovore. Upravo ovakva situacija i potreba da se pronađu odgovori na ova pitanja dovela je do sve većeg filozofskog zanimanja za tehniku. Tako se i ovo naše istraživanje nalazi na ovom istom putu misaonog napora, koje se postupno uobličuje u jednu specifičnu spekulativnu disciplinu, koja se najčešće naziva filozofijom tehnike.

Tehnika i priroda

/str. 286/

biti tehnike što ih ovdje donosimo. Nadalje, poznati tomist našeg vremena Leo J. Elders definirat će tehniku kao "razumsku i široku uporabu određenih vlastitosti bića za čovjekovu korist"³, naglašavajući njezinu svrhovitost u odnosu na čovjekov život. Ako se, pak, tehnika shvaća kao sposobnost i sredstva s kojima čovjek pobjeđuje prirodu čineći je sebi poslušnom i korisnom, a tako su je mnogi s pravom i razumijevali, onda ona u "najopćenitijem smislu spada u bit čovjekovu"⁴. Ovo posebno vrijedi kada se ima na umu jednu drugu dimenziju tehnike, koja prvenstveno ističe čovjekove stvaralačke sile. Tu je dimenziju na poseban način isticao veliki ruski filozof Nikolaj Berdjajev, kao i Martin Heidegger kada je uočio da postoje dva različita shvaćanja tehnike. Prvo je shvaća više kao sredstvo za postizanje svrhe, a drugo kao čovjekovo djelo. Cjelovito shvaćanje tehnike uključivati će oba ova njezina vidika⁵.

Na pitanje što je to filozofija tehnike, mogli bismo najšire odgovoriti da je to razumska refleksija o tehnici, ili točnije o golemom razvoju tehnike. Međutim, ako želimo produbiti našu spoznaju o ovom problemu, susrest ćemo se s mnogim, često i različitim, pogledima i mišljenjima. Navest ćemo ovdje samo dva. Prvi potječe od Carla Mitchama koji smatra da postoje dva tipa filozofije tehnike⁶. Prvi on naziva engineering of philosophy of technology, a zastupaju ga, između ostalih, F. Kapp, P. K. Engelmeyer i F. Dessauer. Drugi tip je humanities philosophy of technology, a zastupaju ga L. Mumford, J. Ortega y Gasset, M. Heidegger i J. Ellul.

Jedan drugi važan mislilac s ovoga područja, Vitali Gorokhov, član Ruske akademije znanosti i profesor na Sveučilištu u Karlsruheu, predlaže drugačiju podjelu tipova filozofije tehnike. Prvi bi tip bio filozofska refleksija inženjera svjetskih vodećih industrijskih tvrtki koja se temelji na inženjerskom znanju. Drugi, tip je filozofija tehnike kako se najčešće shvaća; onako kako je na pr. shvaćaju F. Kapp, F. Dessauer, P. K. Engelmeyer. Treći bi tip bio filozofska kritika naše tehničke epohe⁷.

Istraživanje filozofije tehnike nužno dovodi do njezina odnosa s prirodom. Kao što je poznato, tehnika je oduvijek bila najuže povezana s prirodom, ali se od nje i razlikovala. Zašto to spominjemo? Pa zato, jer su u tehnici ugrađeni prirodni zakoni, ali njihovu uporabu s ciljem postizavanja određene svrhe odredio je isključivo čovjekov um. Zato će se ciljevi tehnike, recimo odmah, uvijek nalaziti u sferi ljudskoga i biti će povezani, kako sa prirodnim, tako i sa duhovnim potrebama čovjekova života. Drugim riječima, ciljevi tehničkih predmeta nalazit će se izvan tehnike. Sličnog je mišljenje i M. Heidegger kada smatra da bit tehnike nije nešto tehničko. Stoga ako želimo umom prodrijeti u njezinu bit morat ćemo je potražiti, ne na tehničkom području, nego na jednom drugom, "koje je s jedne strane biti tehnike srodno, a s druge, od nje ipak u temelju različito"⁸.

Filozofi su iz čovjekova specifičnog položaja u prirodi izvlačili razloge njegova djelovanja općenito, pa tako i razloge njegova tehničkog djelovanja. Poznati antropolog Arnold Gehlen jedan je od mnogih filozofa koji su u čovjekovu biološkom nedostatku, vidjeli čovjekovu nužnu upućenost na djelovanje, koje će mu nadoknaditi ove naravne nedostatke. Potreba se za tim djelovanjem, prema njima, očituje u prirodnom nedostatku izvrsnih osjetila, odnosno u činjenici da je čovjek biće koje je prirodno nenaoružano, nesigurno u instinktima i neotporno na prirodne nepogode. Sličnog su mišljenja bili W. Sombart, P. Alsberg i J. Ortega y Gasset, kada su neophodnost tehnike izvukli iz slabosti ljudskih organa u odnosu na prirodu što

/str. 287/

ga okružuje⁹. Značili to da će čovjek sve svoje potrebe zadovoljiti u određenoj suradnji s prirodom, ili točnije u svom oblikovanju prirode u skladu sa svojim ciljevima?

Istina je da tehnički proizvod uključuje u sebi određeno povezivanje cilja i prirodnih sila sa već postojećom materijom. No, to nije sve. On u sebi uvijek uključuje i nešto više. Ovo nešto više daje legitimitet postavljanja pitanja o metafizici tehnike. Upravo ovo nešto više, tvori metafizički element, koji dopušta da se za tehnički izum kaže da je nešto novo. Dakle, nije riječ o jednostavnom kopiranju već postojeće stvari, ili o izvjesnoj modifikaciji nekog tehničkog rješenja, nego o nečemu doista novom, što nam daje za pravo da tehniku razumijevamo kao pravo čovjekovo stvaralaštvo. Daljnja će analiza pokazati da tehnički izum, odnosno ovaj odlučujući element u njemu, kojega možemo nazvati idejom, ne pripada direktno niti prirodi niti ljudskoj slobodnoj volji, nego pretpostavlja metafizičku osnovu nastajanja tehničkog izuma. Zato se tehnika nalazi vrlo blizu znanosti, čak bismo mogli reći da "tvori prvu razinu znanosti. Ona je već znanost duha; nadilazi grubu prirodu hitajući jednoj novoj sintetičkoj stvarnosti. Ona nije ništa bez te buduće ideje; više stvara nego što imitira resurse prirode"¹⁰.

Točno je da tehnika izvorno najuže ovisi o idejama, ali ne smijemo zaboraviti činjenicu da postoji i obratan utjecaj tehnike na čovjekov pogled na svijet, kao i na njega samoga. Friedrich Rapp ističe da je u intelektualnoj tradiciji zapadne filozofije tehnika bila najčešće prepoznavana kao vještina ili u najboljem slučaju, kao čista primjena prirodnoznanstvenih otkrića, ali ne i kao nešto što zaslužuje filozofsko istraživanje. Pa, čak i nakon industrijske revolucije, kada su strojevi pokazali evidentno svoju moć, nije se dovoljno shvaćala potreba za filozofskim istraživanjem tehnike. Tek u najnovije vrijeme, u "vezi sa njezinim neželjenim negativnim rezultatima, tehnologija postupno sve više privlači filozofsku pažnju"¹¹. Ne samo tehnika, nego i

/str. 288/

sva druge područja ljudskog znanja, sve su interesantnija filozofima. Svjedoci smo goleme porasti interesa kod suvremenog čovjeku za interdisciplinarnim studijem. Nemoguće je više odvajati praktične od spekulativnih znanosti, čak i među praktičkim znanostima i disciplinama mora postojati sve veća povezanost. Gehlen je to slutio već davne 1957., kada je napisao da smo došli dotle da "prirodne znanosti, tehniku i sustav industrije moramo promatrati u funkcionalnoj povezanosti"¹². Tako se, na primjer, najnovija otkrića iz fizike ne odvijaju samo u glavama fizičara, nego su im za taj posao neophodna, tehnički razvijena računala i industrija koja će ih potpomagati i dati prostor gdje će provjeravati svoja otkrića. Zahtjev za interdisciplinarnim pristupom proučavanju fenomena tehnike proširuje se na gotovo sva područja života, a na poseban način na ona područje filozofije čovjeka. Zato će Walther Ch. Zimmerli ustvrditi da "tehniku treba promatrati kao isprepletenost područja znanosti, privrede, politike, prirode i slike čovjeka"¹³.

Čovjek i tehnika

Čovjek jest, nesumnjivo, tjelesno biće, koje se rađa u ovom našem prirodnom svijetu, u kojem živi i umire. Stoga on mora odrediti svoj odnos prema svijetu. Međutim, tajna je čovjekova u tome što on nije samo tjelesno, nego i duhovno biće. Što više, čovjek je iznad svega duhovno biće, tj. ljudska osoba. Ruski filozof Nikolaj Berdjajev smatrao je da je pitanje tehnike postalo jedno od najvažnijih pitanja sudbine suvremenog čovjeka i njegove kulture. Zato je on ovaj problem promišljao u kontekstu lutanja suvremenog čovjeka, koji je napustio ne samo ideale religijske vjere, nego i ideale humanizma, na koje se tako često pozivao. Ali čovjek ne bi bio čovjek kada ne bi nešto ljubio. Zato je on ubrzo pronašao novi objekt svoje ljubavi. Bila je to sada tehnika, koja mu uskoro postaje jedini predmet njegove ljubavi kao i njegove vjere.

Čuda što ih je proizvodila stara kršćanska vjera nisu više zadovoljavala čovjeka, njihova je privlačna snaga oslabila, a tehnika sa svojim nevjerojatnim napretkom nudila mu je nova, puno jača čuda. Čovjek je naprosto ostao zapanjen rezultatima tehnike koja mu je obećavala još puno toga. Međutim, moramo imati na umu da ova čovjekova fascinancija izazvana strelovitim razvojem tehnike u naše vrijeme "predstavlja onaj predracionalni i nadpraktički poriv u tehnici koji se, najprije, mnogo tisuća godina ispoljavao u magiji, u tehnici nadosjetilnog, a tek u najnovije vrijeme došlo je do njegova potpunog ispunjenje u satovima, motorima i rotirajućim strojevima svih vrsta"¹⁴. Upravo zbog ovakvih elemenata, možemo ustvrditi da pitanje tehnike nužno provocira religijsku svijest suvremenog čovjeka. Prema mišljenju N. Berdjajeva ova svijest još uvijek nije adekvatno odgovorila na ovaj izazov. Za sada se mogu izdvojiti dva tipa reakcije, ali oba još uvijek nedostatna. Prvi tip reakcije smatra da je tehnika religijski i moralno neutralna, te da ona pomaže čovjekovom životu i kao takva je potpuno prihvatljiva, te da ne predstavlja neki poseban duhovni problem. Drugi tip, koji je u manjini, tehniku doživljava apokaliptično, kao golemu opasnost koja prijeti čovjekovu duhu i životu.

Očito je da će promišljanje tehnike biti najuže povezano za čovjekovom duhovnom komponentom. Tako je Oswalda Spengler smatrao da se bit tehnike može shvatiti samo ako se krene od ljudske duše. Za njega tehnika ne predstavlja sredstva borbe u ovome životu, nego umijeće upotrebe tih sredstava, taktiku borbe, odnosno samu borbu¹⁵. Berdjajev se slaže s ovom

/str. 289/

mišlju, ali ističe da tehnika ne može predstavljati cilj života, jer ciljevi života "leže uvijek u drugoj oblasti, u oblasti duha"¹⁶. Nažalost, često se događa, posebno u naše informatičko vrijeme da tehnička sredstva zamjene ciljeve života, a to je najopasnije za ljudski duh, koji se tada postupno gasi. Definicija čovjeka kao homo faber, koja je nastala tijekom povijesti najbolje svjedoči o postojanju ovakvih zamjena. Nesumnjivo je da je čovjek faber, ali njegova otkrića su samo sredstva za ciljeve koji se nalaze s one strane tih otkrića. Razlikovanje ova dva suprotstavljena elementa isticali su i neki drugi Berdjajevljevi suvremenici, kada su pojašnjavali razliku koja postoji između agere i fare. Treba reći da je ovo razlikovanje jedna konstanta skolastičke filozofije, koja je agere shvaćala kao slobodnu uporabu ljudskih moći, kojima upravlja ljudski um, a fare je shvaćala više kao puko proizvođenje, fabriciranje. U prvom je slučaju težište na čovjeku i njegovim duhovnim moćima, dok je u drugom slučaju težište prebačeno na sam proizvod, a čovjeka se stavlja u funkciju proizvoda i proizvodnje¹⁷.

Ovaj odnos i moguća zamjena sredstava i ciljeva dovodi do stanovitog paradoksa tehnike, koji se vrlo dobro očituje u razviju cjelovite kulture. Naime, bez razvoja tehnike nema ni razvoja kulture, ali prevlast tehničkog elementa u ovom suodnosu dovodi do gušenja kulture. O toj neprestanoj borbi između tehnike i kulture najbolje svjedoči pojavljivanje mnogovrsnih pravaca u razvoju kulture. Zato se problem tehnike bolje shvaća kada ga promatramo u odnosu na kulturu. Kultura je u svome razvoju i usponu bila najuže povezana sa prirodom. Njezine su forme bile prepune simboličkih izričaja, koji su predstavljali odraz duhovnog, nebeskog svijeta u zemaljskim formama. Ona je uspijevala uz pomoć elemenata prirodnog svijeta simbolički izraziti one stvarnosti koje transcendiraju ovaj prirodni svijet. Tehnika, naprotiv ne posjeduje nikakvu simboliku i ona nema pretenziju da odrazi neki drugi, duhovni svijet. Naprotiv, ona nastoji izgraditi jednu novu stvarnost, jedan potpuno novi tehnički svijet i tako udaljava čovjeka kako od prirode tako i od natprirodne stvarnosti, zarobljavajući ga tom novom stvarnošću, čiji je ona autor. Razvoj civilizacije je išao za tim da razvije enormne tehničke mogućnosti, koje su trebale omogućiti čovjeku da upravlja s prirodnim svijetom koji ga okružuje. Ali "tehničke moći civilizacije su u konačnici zagospodarile čovjekom i učinile ga robom"¹⁸.

/str. 290/

Tehnika, poput umjetnosti stvara jednu novu stvarnost - recimo uvjetno - jednu virtualnu stvarnost, ali koja snažno djeluje na čovjeka i njegov svijet. Dovoljno je podsjetiti se koliki utjecaj danas na čovjeka vrše masovni mediji, a o krajnjim utjecajima utjecaju Interneta ne možemo ni slutiti¹⁹. Sve su ovo proizvodi ljudskoga duha, koji mijenja dosadašnji odnos prema prostoru i vremenu i unosi svrhovitost u ove tehničke proizvode. Tehnika je kao što vidimo, odavno prestala biti samo produžena ruka čovjekova, ona sve više postaje metafizička stvarnost za njegov duh. Razvoj tehnike utječe, ne samo na čovjekovu spoznaju stvari oko njega, nego ga stalno podsjeća i na granice čovjekovih spoznajnih moći. Zahvaljujući upravo filozofiji tehnike i "rastu refleksivnog znanja o nenamjernim posljedicama tehnike stvara se dojam da je čovjek biće koje svakim novim korakom naprijed u vezi sa tehničkim znanjem čini i još jedan korak u odnosu na znanje ne-znanja"²⁰. Sve više postaje jasno da tehničko znanje nije usmjereno samo na vanjski svijet, na oblikovanje materije svijeta, nego je također "prožeto unutrašnjošću, ukoliko usavršava duh"²¹.

Za bolje razumijevanje duboke razlike između kulture i tehnike, pokazala se pogodnom usporedba između organizma i organizacije. Organizam nastaje iz živog bića i sam u sebi nosi život, koji onda dalje prenosi u svijet, a organizacija niti se rađa niti je sposobna rađati, tj. podariti život. Organizam je uvijek cjelina, koja to ostaje i onda kada se razvija; dok organizacija to nije; ona je sastavljena iz dijelova i njezin razvoj ne znači i razvoj dijelova, nego dogradnju novih, često na štetu prethodnih. Nadalje, organizam, posjeduje svrhovitost koja mu je imanentna, dok organizacija, odnosno mehanizam (tehnika) kao njezin konačni proizvod, to nema. Mehanizam dobiva svrhovitost od organizatora, tj. od čovjeka koji ga je proizveo. No, ovdje se pojavljuje paradoks, da mehanizam može djelovati povratno na čovjeka, pa ga može čak i podjarmiti. Tehnika je stavila suvremenog čovjeka pred jednu sasvim novu situaciju, koja se očituje ne u evoluciji nego u nadmoći tehnike nad prirodom, nadmoći organizacijskog nad prirodnim. Tako tehnika otkriva "novi stupanj stvarnosti, a ta stvarnost je djelo čovjekovo, posljedica prodora duha u prirodu i zahvat razuma u praelementarne procese"²². U našem se vremenu događa da tehnika želi ovladati tim duhom, potpuno ga racionalizirati. Berdjajev smatra da je to u slučaju čovjeka nemoguće, jer čovjek, pored bitnog razumskog elementa posjeduje i jedan iracionalni element, koji mu osigurava slobodu i zbog čega se je on spreman boriti do kraja²³. Smatramo da je to nemoguće i iz drugog razloga. Naime, svatko tko se malo više bavi pitanjima tehnike uočit će da sama tehnika krije u sebi elemente koji se ne mogu razumski definirati. Zato je čista zabluda, odnosno akademska predrasuda - kako je naziva A. Gehlen, a koja je uveliko proširena - da je tehničko ponašanje samo racionalno i samo usmjereno na svrhe²⁴.

Dvojni odnos čovjekova duha prema tehnici

Moramo se zapitati ima li doba označeno kao ono vrhunske tehnike, osim moguće opasnosti za ljudski duh, i neki pozitivni smisao. Neki mogu prigovoriti da pretjerujemo s opasnošću od vrhunske tehnike. Zar ona, poput gospodarstva, sama za sebe nije neutralna? To je točno, ali odnos ljudskoga duha prema ovim stvarnostima nije nikako neutralno, nego strogo duhovno pitanje, čime ono postaje metafizičko i religijsko pitanje. Religijski se smisao tehnike može pronaći u povijesnoj činjenici da se s njezinom prevlasti

/str. 291/

"definitivno završava telursko doba u povijesti čovječanstva, kada se je čovjek određivao po zemlji, i to ne samo u fizičkom nego i u metafizičkom smislu"²⁵, smatra Berdjajev. Ova se promjena svijesti dogodila već sa Kopernikom, kada je zemlja prestala biti središte Svemira. Srednjovjekovna se slika svijeta urušila, stari je red u Svemiru poljuljan, a čovjekov duh otkriva beskrajne svjetove. Pored udivljenja koje se pojavilo s otkrićem beskrajnih prostora, čovjekov je duh pratio i osjećaj straha pred šutnjom toga beskraja. Čovjek se odjednom osjetio kao beznačajan trunak u tom golemom prostranstvu svemira i kao reakcija na takav osjećaj u njemu se rađa potreba da pronađe neki čvrsti oslonac, te ga on pronalazi u sebi, u svojoj nutrini, u svome "ja". Otkriće beskonačnih prostora ima i pozitivni efekt na čovjekove stvaralačke moći. U njemu se rađa težnja da ovlada ovim prostorima; jer on nije više usko vezan uz majku-zemlju. No, za ostvarenje tog cilja zahtjeva se veći napor i nemilosrdna borba, a to je upravo obrnuto od naivnog vjerovanja racionalista da tehnika čini čovjekov život samo lakšim i udobnijim.

Posebna opasnost prijeti čovjeku od nastajanja i prevladavanja takozvane tehničke civilizacije, koja je po svojoj biti apersonalistička i zato nju čovjek zanima samo kao djelatni objekt, kao sredstvo, a nikako kao osoba. On bi trebao postati objekt u službi tehnike i tehnoloških procesa, što potpuno iskrivljuje čovjekovu ulogu u svijetu i ponižava ga kao duhovno biće. Čovjek je, naprotiv, po svojoj biti stvaralačko biće, koje je pozvano da nastavi stvaranje svijeta. Njegovo djelovanje u svijetu, mora biti kao "osmi dan stvaranja", jer "on je pozvan da bude kralj i gospodar zemlje"²⁶, kako se to duboko izrazio Berdjajev. Zato čovjek ne smije pokleknuti pred nikakvom sablazni, a pogotovu ne pred sablazni obožavanja tehnike. On ima pravo biti zadovoljan tehničkim dostignućima, tim golemim rezultatima svojih ruku, ali se ne smije samozadovoljno zaustaviti na njima, nego mora nastaviti neumorno ostvarivati ono vječno u čovjeku, mora realizirati duhovni projekt na koji je pozvan, a to je: ostvariti sebe kao osobu. Ovo uvjerenje o vječnim osnovama čovjekova bića bilo je prisutno još u humanističkoj viziji čovjeka, ali se u suvremeno tehničko doba ova vizija postupno gasi, što pitanje

/str. 292/

tehnike čini dodatno važnim za suvremenu filozofsku misao. Moramo biti svjesni da čovjek razvojem tehnike nije ostvario svoj prastari san o gospodarenju prirodom. Naime, ogromne energije koje tehnika krije u sebi, a koje je sam čovjek oslobodio, otrgle su se njegovoj kontroli i sada on strahuje pred mogućom katastrofom zloupotrebe tehničkih otkrića. I ne sanjajući, čovjek se našao u dvojnom odnosu glede razvoja tehnike; s jedne strane ona mu prijeti ropstvom; a s druge strane njegov izvorni poziv da "provodi kraljevsku i stvaralačku ulogu u svijetu"²⁷, tjera ga naprijed u njegovu stvaralaštvu.

Za ili protiv tehnike?

Ovakvo postavljeno pitanje ne vodi do rješenja problem. Očito je da uloga tehnike u čovjekovom životu može biti dvojaka: pozitivna i negativna, sve ovisi o njegovu duhu. Pa kako je čovjek autor tehnike, onda je on u svijet tehnike unio i nešto svojega, zato ne iznenađuje činjenica da tehnika "unapređuje život i razara ga, kao i sam čovjek"²⁸. Stoga bi bilo pogrešno negirati tehniku i tehnička dostignuća, posebno je to pogrešno u ime neke bolje prošlosti, koje nikada nije ni bilo. Problem tehnike postoji i on se mora i može riješiti, ali to se sigurno neće dogoditi negiranjem tehnike, nego njezinim podvrgavanjem čovjekovu duhu. Samo preko duhovnog principa, koji je u njemu, čovjek "postaje nezavisan od prirode i od vlasti tehnike"²⁹ nad njim. Zato je svaka pobuna protiv tehnike i njezina razvoja besmislena, kao što je pogrešno i odbacivanje tehnike kao proizvoda zla s kojima netko ne želi imati nikakvog posla. Isto tako je pogrešno čovjekovo zatvaranje prema tehnici. Jedino pravo rješenje može se pronaći na putu umskog prodiranja u problem tehnike, na putu našeg otvaranja prema njezinoj biti. U tom se smislu slažemo s M. Heideggerom kad on kaže da "ono opasno nije tehnika. Ne postoji nikakva demonija tehnike, naprotiv - postoji tajna njezine biti"³⁰. Ne smijemo nikada zaboraviti da je tehnika ljudski proizvod. Na to podsjeća i poznati filozof znanosti i uspješan fizičar Stanly L. Jaki, koji kaže da "uspoređujući mozak s računalom, ne može se previdjeti naizgled trivijalnu misao, koja je u svojoj biti vrlo krucijalne razlike. Računalo je proizvod mozga, on je izum ljudskog mozga nekog genijalca, te o potpunosti u svom izvođenju ovisi o djelovanju ljudskog mozga"³¹.

To što se je u nedavnoj prošlosti dogodila devijacija metafizičkog smisla tehnike, i što je ona bila podvrgnuta prekomjernim projektima, koji su je skoro potpuno udaljili od njezina duhovnog temelja - sve to "ne brani da priznamo izvrsnost poziva duha", glede njezina razvoja. Jer, "neka čista priroda u kojoj bi čovjek živio bez da je tehnički preoblikuje, bez da je preradi u funkciji svojih projekata, bila bi zaprepašćujuća"³². Ako se dogodila zloupotreba tehnike u povijesti onda je za to isključivo kriv čovjek, a nikako tehnika. Jer, kako "strojevi ne mogu griješiti, glavni je od ljudskih grijeha postao njegova zloupotreba strojeva. Suvremena je povijest u stvarnosti pamćenje tragičnih zloupotreba rukotvorina"³³. Zato bi filozofsko istraživanje problema tehnike trebalo biti, "prožeto predviđanjima o mogućim zloupotrebama stroja, možda najčudesnijeg od svih čovjekovih strojeva, bilo bi je najbolje zvati jednim čisto logičkim strojem"³⁴.

/str. 293/

Zaključak

Ljudski duh je tijekom povijesti zauzimao vrlo specifičan odnos prema tehnici. Naime, dok je ona bila nerazvijena čovjek ju je prihvaćao kao pomoćno sredstvo koje mu je olakšavalo život. Ali danas kada se je ona razvila u takovu silu da šačica ljudi koja njome upravlja može odlučivati o sudbini cijeloga svijeta (atomska bomba i sl.), sada sve ovisi o duhovnom i moralnom profilu tih ljudi. Ovim se pitanje tehnike, s gospodarsko-sociološke razine, prenosi na metafizičko-etičku razinu i nužno postaje duhovnim pitanjem, a u krajnjim konzekvencama religijsko-eshatološkim pitanjem³⁵. To znači da se mora misaoni napor za pronalaženjem jasnog objašnjenja ovog fenomena mora nastavi, kako bi ga se usmjerilo samo na dobro čovjeka. Smatramo da se filozofija tehnike još uvijek nije dovoljno razvila da bismo mogli reći da je sve pod nadzorom. Jedan od glavnih razlog za ovakvu situaciju, nalazi se u činjenici da se ovaj problem više promatrao sa sociološkog, jednim dijelom i s etičkog stajališta, ali sigurno nedovoljno s duhovnog. Zato čovjek mora najprije duhovno proživjeti problem tehnike, mora ga iskusiti iz svojih najvećih dubina, a tek potom je moguća i filozofska obrada tog iskustva.

Često se znalo isticati kako je tehnika potpuno iznakazila današnjeg čovjeka, te da je stoga ona kriva za sva ljudska zla. Ovakav stav je, ne samo pogrešan, nego je izravno protiv ljudskog dostojanstva. Ne može se odgovornost za stanje dehumanizacije u kojoj se našao suvremeni čovjek prebacivati na neživu tehniku. Za ovakvo stanje nije kriva tehnika, nego sam čovjek. Točno je da se ne smije dopustiti vlast tehnike nad čovjekom, ali to nije posao nikakve tehničke organiziranosti, nego slobodnog napora čovjekova duha. Stoga moramo jasno reći, da je "dehumanizacija stanje čovjekova duha; njegov odnos prema čovjeku i svijetu"³⁶, a ne stupanj razvijenosti tehničkih proizvoda. Sasvim je jasno da onda i izlaz iz ovog stanja može ostvariti samo čovjekov slobodni duh.

( NB - ova numeracija odgovara stranicama iz «Filozofskih istraživanja».

¹ Usp. S. SEMAW at. al., 2.5-million-year-old stone tool from Gona, Ethiopia, u "Nature" 385 (1997), str. 333-336.

² Usp. F. DESSAUER, Filozofija tehnike, u: Čovjek i tehnika. Kulturno-filozofski eseji, Matica hrvatska, Zagreb 1944., str. 7. Ovaj mu je članak prvi put izašao 1928. u zborniku Einführung in die Philosophie. Njegova knjiga Die Frage nach der Technik (Pfullingen, 1945) još je i danas vrlo važno djelo u razumijevanju ove problematike.

³ L. J. ELDERS, La filosofia della natura di San Tommaso d'Aquino, Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano 1996., str. 56.

⁴ A. GEHLEN, Duša u tehničkom dobu. Čovjek i tehnika, u: A. ŠARČEVIĆ (ur.), Filozofija u vremenu, Veselin Masleša, Sarajevo 1991., str. 45.

⁵ Usp. M. HEIDEGGER, Pitanje o tehnici, u: isti, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb 1996., str. 222. Što se tiče Berdjajevljeva shvaćanja čovjekova stvaralaštva upućujemo na njegovu knjigu Smisao stvaralaštva (Pravda, Moskva 1989; srp. prij.: Brimo, Beograd 2001.), kao i na izvrsnu knjigu I. Devčića, Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1999.).

⁶ Carl Mitcham o ovome raspravlja u svom poznatom članku Types of Technology, objavljenog u specijaliziranom časopisu "Research in Philosophy and Technology", vol. 1 (1978), str. 229-294.

⁷ Usp. V. GOROKHOV, A New Interpretation of Technological Progress, u: "Techné", 1 (1998), vol. 4, str. 27. Zanimljivo je da Gorokhov, pored navedenih "humanities" od Mitchama, ovdje ubraja i svoga sunarodnjaka Nikolaja Berdjaeva, s čime se u potpunosti slažemo. Naime, Berdjajev je doista vrlo originalno razmišljao o problemu tehnike u raznim svojim djelima. Ovdje upućujemo čitatelje samo na ona najvažnija: Smisao povijesti (1923); Čovjek i stroj. Problem sociologije i metafizike tehnike (1933); Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu (1934); Kraljevstvo duha i kraljevstvo Cezara (1948).

⁸ HEIDEGGER, op. cit., str. 247.

⁹ GEHLEN, op. cit., str. 44-45.

¹⁰ P. GILBERT, La semplicita del principio. Introduzione alla metafisica, Piemme, Casale Monferrato 1992., str. 109. Kada autor govori o tome da je tehnika blizu znanosti, onda on misli na spekulativnu znanost.

¹¹ F. RAPP, Technology, in H. BURKHART - B. SMITH (ur.), Handbook of Metaphysics and Ontology, vol. 2, Philosophia Verlag, Munich/Philadelphia/Vienna 1991., str. 884.

¹² GEHLEN, op. cit., str. 50.

¹³ W. CH. ZIMMERLI, Antiplatonski eksperiment. Opaske o tehnološkoj postmoderni, u A. ŠARČEVIĆ (ur.), Filozofija u vremenu, Veselin Masleša, Sarajevo 1991., str. 91. U navodu smo riječ "tehnologija" zamjenili riječju "tehnika", jer smatramo da je tako točnije.

¹⁴ GEHLEN, op. cit., str. 53.

¹⁵ Usp. O. SPENGLER, Čovjek i tehnika, u: Čovjek i tehnika. Kulturno-filozofski eseji, Matica hrvatska, Zagreb 1944., str. 69.

¹⁶ N. BERDJAJEV, Čovjek i stroj, u: Čovjek i tehnika. Kulturno-filozofski eseji, Matica hrvatska, Zagreb 1944., str.109.

¹⁷ Da bi smo shvatili ovu promjenu težišta dovoljno je sjetiti se situacije čovjeka koji radi na proizvodnoj traci u nekoj industriji, a cijeli njegov rad se sastoji od samo nekoliko pokreta, koje on ponavlja do u nedogled. Daljnji razvoj tehnike, koji je doveo do pojave robotike u procesima proizvodnje, na određenim tehničkim područjima u potpunosti će istisnuti čovjeka.

¹⁸ N. BERDJAEV, Il senso della creazione, Jacka Book, Milano 1994., str. 350.

¹⁹ Svjedoci smo sve većeg broja rasprava o prirodi i korisnosti Interneta. Nije nam nakana ovdje donositi nikakav sud za ili protiv, nego samo ukazati na činjenicu da ljudski duh različito reagira na ovu tvorevinu najsuvremenije tehnike. Cjelovite rezultate "mreže" mi zasigurno još uvijek ne možemo ni zamisliti.

²⁰ ZIMMERLI, op. cit., str. 93. Naime, svaki novi izum na području tehnike, pojačava čovjeku svijest o tome koliko on zapravo malo zna. Dovoljno je sjetiti se ovdje teorije neodređenosti, koja nam praktički ne dopušta da fizikalno spoznamo što je materija.

²¹ P. GILBERT, La semplicita del principio. Introduzione alla metafisica, Piemme, Casale Monferrato 1992., str.108.

²² N. BERDJAJEV, Čovjek i stroj, str. 115.

²³ Berdjajev je originalnost svoje metafizike slobode gradio upravo na postojanju ovog iracionalnog elementa kod čovjeka. Detaljnije o tome može se vidjeti u njegovim djelima (posebno: Filozofija slobodnog duha, Ja i svijet objekata, Metafizički problem slobode; Duh i sloboda; Esej eshatološke metafizike i 'Ungrund' i sloboda ili u knjizi B. DADIĆ, Metafisica della liberta nella filosofia di Nikolaj Berdjaev, Peter Lang, Frankfurt am Main/ Berlin/ Bern/ Bruxelles/New York/Oxford /Wien 2002.), posebno poglavlje V.

²⁴ Usp. GEHLEN, op. cit., str. 55.

²⁵ N. BERDJAJEV, Čovjek i stroj, str. 120. Telursko (od lat. tellus) znači zemaljski, zemaljskog porijekla, koji pripada zemlji, koji je vezan za zemlju, kome zemlja daje snagu ili djelatnost.

²⁶ N. BERDJAJEV, Čovjek i stroj, str. 131.

²⁷ N. BERDJAEV, Il senso della creazione, str. 351.

²⁸ GEHLEN, op. cit., str. 46. Autor hoće reći da tehnika sama po sebi ne nosi etičku odrednicu, nego joj tu odredicu daje čovjek svojim slobodnim odlukama.

²⁹ N. BERDJAJEV, Carstvo duha i carstvo Cesara, Svetovi - Dobra vest, Novi Sad 1992., str. 35.

³⁰ M. HEIDEGGER, Pitanje o tehnici, u: isti, Uvod u Heideggera, Centar za društvene djelatnosti omladine, Zagreb 1972., str. 112-113. Donosimo ovo izdanje jer je prijevod nešto jasniji.

³¹ S. L. JAKI, Brain, maind and computers, Regnery Gateway, Washington 1989., str. 80.

³² P. GILBERT, op. cit., str. 109.

³³ S. L. JAKI, op. cit., str. 299.

³⁴ S. L. JAKI, op. cit., str. 299.

³⁵ N. BERDJAJEV, Čovjek i stroj, str. 127. Budući se radi o sudbini svijeta i čovjeka, jasno je da je riječ o eshatološkom problemu.

³⁶ N. BERDJAEV, Čovjek i stroj, str. 136. Naglašavanje je autorovo.