ACTUS ESSENDI TOME AKVINSKOGA -
JEDNO TUMAČENJE

doc. dr. sc. Borislav Dadić

/str115/

Uvod

Često puta se raspravljalo o odnosu Tome Akvinskoga prema Aristotelu. Posebno je bio zanimljiv utjecaj Aristotela na oblikovanje Tomine filozofije, posebice njegove metafizičke misli. Mišljenja onih koji su se bavili ili se bave Tominom filozofijom različita su; od onih koji taj utjecaj minimaliziraju do onih koji u njemu pretjeruju, tvrdeći da je Toma samo 'pokrstio' Aristotela. Kako se i sami tumači Tomine filozofske misli poprilično razilaze, a što je često posljedica razilaženja u ocjeni Aristotelova utjecaja na Tomu, mi smo se odlučili pokušati dati svoj doprinos, sljedeći u glavnom smjernice velikog suvremenog tomista Étienne Gilsona, u tumačenju Tomine metafizičke misli. Naš će se doprinos sastojati u tumačenju Tomina središnjeg metafizičkog pojma - esse, koji će ovdje biti shvaćen kao actus essendi.

Gilson je u svojim povijesnim istraživanjima došao do spoznaje da je vjera kršćanskom filozofu bila od velike koristi za njegovu filozofiju, a ne obrnuto, kako se znalo reći. Povijesni dokaz za to je filozofija srednjega vijeka. Naime, njezin najveći spekulativni doprinos je u shvaćanju Boga kao Subzistentnog Bitka, kao samog bitka (ipsum esse), kao bezgraničnog akta bivstvovanja (actus essendi). Taj je pojam bio moguć samo zahvaljujući refleksiji nad objavom da je Jahve (Bog) "Onaj koji jest" (Izl 3,14).

Tragajući za prvim metafizičkim principom, Aristotel je, temeljeći se ne antičkoj fizici, došao do takvog metafizičkog principa kojega je karakterizirala nepokretnost, tj. apsolutna i nepokvarljiva savršenost. Gilson je uočio da Tomin prvi metafizički princip osim nepokretnosti (Prvog pokretača), posjeduje i stvaralačku snagu izvora iz kojega proizlazi sve što postoji i živi. Naime, ono što priopćava ontološko bogatstvo, odnosno savršenost bića nije dobrota, istina ili ljepota, nego esse, jer kako to Toma veličanstveno i odvažno izriče: bitak je savršeniji od svake druge svršenosti, jer on je "akt svih aktova i savršenost svih savršenosti"¹.

Zbog toga treba reći da postoji velika razlika između Tomine i Aristotelove metafizičke misli. Gilson je to izrazio sljedećom usporedbom: za Aristotela

/str. 116/

je tama naše spoznaje Boga slična sumraku koji ide prema mrkloj noći; dok je za Tomu ona slična tami prve zore koja ide prema svijetlu dana.

Da bi se točno interpretirala Tomina doktrina bitka treba imati na umu dvije različite razine promatranja. Naime, njegova metafizika bitka nosi u sebi pečat temeljne različitosti između: reda "bića kao bića", što je razina supstancije, i reda uzroka toga "bića kao bića", što je razina bivstvovanja². Ovisno o tome na što se stavi naglasak dobiti će se dvije vrlo različite interpratacije tomizma. Gilson smatra da treba zadržati obje točke gledišta, ovisno o problemu koji se promatra. Jer kod Tome, osim njegove originalne razine bivstvovanja, prisutna je i Aristotelova razina na kojoj se biće shvaća kao supstancija (ousia). Takav primjer imamo u njegovu komentaru Aristotelove Metafizike³.

Aristotel je u prvom poglavlju kazao da postoji jedna znanost koja proučava biće kao biće i ono što mu po sebi pripada. U drugom poglavlju se pita što znači ova riječ 'biće', te odgovora: biće se kaže na više načina, ali uvijek u odnosu na jednu jedinu temeljnu stvarnost, a to je ousia (supstancija)⁴. Bićima se nazivaju neke stvari jer su supstancije; druge jer su vlastitosti neke supstancije; a neke jer rađaju ili uništavaju neku supstanciju: dakle, uvijek s obzirom na supstanciju. Metafizika se dakle, bavi 'bićem' 'supstancijom' i 'jednim'; jer biće je jedno. Tako su za Aristotela izrazi biće, ousia i jedno ekvivalentni.

Tumačeći ovo mjesto kod Aristotela Toma kaže da isto vrijedi za kviditet (quiditas) ili bît i biće, i odmah donosi dokaz: nikada se ne rađa čovjek, a da se ne rađa jedan bivstvujući čovjek, kao što ni nikad ne propada čovjek, a da to nije bivstvujući čovjek. Dakle, bilo da se rađa, bilo da propada uvijek je jedno. Uvijek se rađa ili propada jedan čovjek. Jesu li ove riječi sinonimi ili ima među njima razlike? Toma kaže da riječi: homo, res, ens i unum označavaju jednu te istu stvar, ali promatranu s različitih gledišta. Naime, ova stvarnost se naziva: homo - zbog njezinog kviditeta ili naravi, res - zbog toga jer ima neku, tj. bilo kakvu

/str. 117/

narav, ens - zbog njezinog akta bivstvovanja⁵, a unum - zbog njezine neodvojivosti od same sebe. Te zaključuje da su ono što ima bît, što ima kviditet na osnovu ove bîti i što je nedjeljivo u sebi jedna te ista stvar⁶. Gilson smatra da to ne implicira postojanje apsolutne stvarne identičnosti između bîti i bîtka. Jer treba uočiti da Toma na ovom mjestu ne govori o odnosu između esse i essentia, nego između ens i essentia. Kako je, nadalje, riječ o komentaru Aristotela, ne treba nas čuditi da je ono što Toma kaže o tom odnosu u skladu sa Aristotelovim mišljenjem, jer ono što označava imenom 'biće' identično je onome, što se označava drugim imenima, kao 'jedno', 'stvar' ili 'čovjek'. Ipak Toma ovdje dodaje i ono što nema kod Aristotela: "hoc vero nomen ens imponitur ab actu essendi"⁷. Drugim riječima objekt o kojem je riječ jest neka stvar radi svoga kviditeta, ali je također stvar, tj. realno biće, i zbog svoga akta bivstvovanja.

Zato kada se kaže o nekom čovjeku koji postoji da on 'jest jedan čovjek' ili da 'jest jedno biće', govori se o istoj stvari, ali s različitih gledišta. Međutim, iz toga ne proizlazi, da se akt bivstvovanja koji daje bîtak bîti ne razlikuje od nje osim razlikom koju poprima u našem umu. Kad bi to bilo tako, značilo bi da je tomizam naslijedio od aristotelizma pojam supstancije shvaćene kao jedan ontološki 'blok' u kojem bît, bivstvovanje (esse) i jedinstvo čine jedno te isto.

Osim u komentarima Aristotela, Toma i na drugim mjestima ponekad poistovjećuje biće i esse. Tako u Komentaru Sentencija kaže da se esse kaže na tri načina. Prvo, esse se naziva kviditet ili narav stvari u istom smislu kao kad se kaže da je definicija izričaj koji kaže što stvar jest. Drugo, esse se naziva sam akt bîti, u smislu da npr. živjeti znači esse onoga koji živi, to jest on je akt duše koja daje život. Treće, esse se naziva ono što označava istinu veznika riječi u iskazu. U tom se smislu naziva i kopula, i kao takvo u potpunosti je djelo uma, ali se temelji na bîtku stvari (fundatur in esse rei), to jest u aktu bîti. Ako se zanemari ovaj treći način, jer se samo indirektno odnosi na realnu stvar, ostaju nam samo prva dva načina koja se odnose na esse. Prvi je essentia (kviditet ili narav), a prepoznajemo ga iz definicije stvari; drugi je sam akt te bîti po kojoj ona jest. Prvi način je jasan. Da bi pojasnio drugi Toma uzima primjer duše i pita se: Što je duša? To je ono što vrši životna djelovanja u organiziranom tijelu. To je njegov bitak shvaćen u prvom smislu, tj. u bîti ili naravi. Ali ako bolje pogledamo, vidimo da su ova djelovanja sekundarni akti bîti, a nas ne

/str. 118/

zanima što ona čini, nego što ona jest - tj. što je njezin prvi akt. Tako dolazimo do zaključka da akt bîti jest njezin bîtak - esse rei est actus essentiae.

Kad bi postojao samo taj Tomin tekst, ne bismo imali pravo zaključiti da je on naučavao realnu razliku između bîti i bivstvovanja. Dapače, tekst nam više sugerira da se esse, o kojem je riječ, miješa s prvim aktom, po kojemu svaka bît jest upravo to što jest. Nadalje, sam primjer kojim se služi Toma potječe od Aristotela⁸. Aristotel je doista poistovjećivao postojanje s prvim aktom, ili prvom savršenosti, koja čini da supstancija postoji i da bude to što jest⁹. Sam Toma kod citiranja ovoga mjesta ostaje vjeran aristotelovskoj razini i za njega je svaka supstancija ono što ona jest, snagom jednog akta. Budući da taj akt čini da supstancija jest i da jest to što jest, on nije ništa drugo nego njezina forma¹⁰. Međutim, podsjetimo da se mi još uvijek nalazimo na razini supstancje pa metafizički problem odnosa između supstancije i bivstvovanja time još nije postavljen. To će se pitanje moći postaviti tek nakon što promotrimo Tomin metafizički nauk o stvaranju.

Druga razina tumačenja - razlikovanje bitka i biti

Toma je naučavao da Bog slobodno stvara svijet ex nihilo, tj. da mu daruje bîtak. Međutim, on ovaj dar uvijek može povući, što Aristotelov Nepokretni Pokretač ne može učiniti. Iz te činjenice mi izvlačimo dalekosežni metafizički zaključak da bivstvovanje ne pripada biću u apsolutnom smislu riječi. Gilson ovo ističe na poseban način te kaže da bez obzira kako se shvati odnos između bîti i bîtka, ovo je pravo mjesto gdje to treba učiniti.

Bivstvovanje se svakako može naći u biti, i mi to redovito uočavamo, ali ono nikada nije od bîti. Postoji samo jedno biće koje bivstvuje po svojoj bîti, a to je Bog, dok sva ostala stvorenja ne bivstvuju po svojoj bîti nego u bivstvovanju ovise o Bogu. Toma ovu ovisnost opisuje primjerom osvijetljenog zraka i sunca. I kao što osvijetljeni zrak ne može postati sunce, tako ni stvorenje ne može postati Bog. I zato je "samo Bog biće po bîti, budući da se njegova bît poistovjećuje s njegovim bîtkom, dok je svako stvorenje biće po participaciji, zato jer se u njemu bît ne poistovjećuje s bîtkom"¹¹.

Aristotel je smatrao da je svijet vječan, jer nije ni mogao znati da nije oduvijek i na ovoj razini, gdje je supstancija sinonim za postojanje, on je točno razumio narav svijeta - trajat će zauvijek. Tako, na primjer, u jednostavnim supstancijama nema nikakve moći da propadnu.

/str. 119/

No, postoji druga razina, na kojoj se događa stvaranje bîtka i njegovo održavanje, koja je Tomi poznata. A tek se na toj razini može postaviti pitanje: mogu li stvari koje postoje propasti? Same po sebi stvari teže propadanju, jer su proizašle ni iz čega, ali je nekako u naravi bîtka da teži trajanju a ne svojoj suprotnosti, tj. prema ne-bîtku. No, ako se u stvorenjima i nalazi neka težnja ne biti to neće dovesti do propadanja, koje ovisi samo o Bogu¹². Kako o stvorenju ne ovisi hoće li bivstvovati, tako ne ovisi ni to hoće li propasti u ništa.

Zato pitanje o propadljivosti bića treba postaviti na formalnoj razini supstancije, apstrahirajući od činjenice da je Božja svemogućnost njezin tvorni uzrok. Tek je s te točke motrišta razumljivo Tomino mišljenje da propadljivost ili nepropadljivost stvari zavisi o naravi same stvari, odnosno o tome ima li u biću neki unutarnji princip propadljivosti. Za njega 'propadljivo' i 'nepropadljivo' jesu atributi bîti i o njoj ovisi hoće li biće biti propadljivo ili neće¹³.

Za Tominu metafiziku je važno da je supstancija, bila ona jednostavna ili složena od materije i forme, bitno 'ono što jest'. Na pitanje po čemu ona jest, odgovorit ćemo: po svojoj formi ili zato jer je forma (ako je takav slučaj). Stoga Toma tvrdi da tamo gdje je forma, tamo je i bîtak. No izraz, bîtak prati formu (esse consequitur ad formam) ne znači da je forma tvorni uzrok (causa efficiens) bîtka supstancije, jer forma ne može uzrokovati svoj bîtak. Forma je, dakle, princip bîtka samo u redu formalnog uzrokovanja i samo na taj način ona je doista uzrok bivstvovanja (causa essendi). Jer bez forme nema supstancije, a bez supstancije nema bivstvovanja. Dakle, u redu supstancijalnosti forma je zadnji akt.

Da bi pojasnio ulogu forme u odnosu na supstanciju Gilson se ovdje služi jednom Tominom usporedbom svijetla i zraka. On kaže da je forma causa essendi za supstanciju isto tako kao što je prozirnost causa lucendi za zrak. I kao što prozirnost čini zrak vlastitim vlastitim nositeljem svijetlosti, tako isto forma čini da je supstancija vlastiti nositelj bîtka¹⁴. Ako se formi pridoda esse to nije zato da bi ona činila supstanciju, jer sama forma već određuje supstanciju, nego da bi ova supstancija realno bivstvovala. Esse nije akt formi u smislu u kojem je ona akt materiji. Forma je za materiju prava causa essendi, ali ne i za supstanciju. Esse koje se pridodaje

/str. 120/

supstanciji da bi bivstvovala treba biti povezano s aktom forme koja uzrokuje supstanciju. Tako sastav bîtka i bîti nije ništa drugo nego sastav od jednog akta, koji nije onaj od forme, i forme subzistentnog bića¹⁵. Tako vidimo da nam se odnos između bîti i bîtka predstavlja kao onaj odnos između jednog akta (koji nije forma) i jedne potencijalnosti (koja nije materija), tj. jedne vrste potencijalnosti.

Pitati se je li Toma zastupao ovajav sastav, znači isto kao pitati se je li Toma, osim aristotelovske razine supstancijalog akta, otkrio jednu novu razinu, tj. razinu akta bivstvovanja - a to za Gilsona odgovara pitanju: je li Toma podržavao "realnu razliku" između biti i bitka?

Neki Tomini komentatori odgovaraju negativno, jer se takva razlika ne može zamisliti. No, to ne znači da ono što se ne može zamisliti ni ne postoji - odgovara Gilson. Da bi se moglo odgovoriti na gornje pitanje nužno je stalno imati na umu da Tomina metafizička misao stvarno implicira dvije onološke razine: razinu supstancije i razinu akta bivstvovanja - obje nužne za puninu bivstvovanja.

Sam Toma nas upućuje u kom smjeru treba tražiti odgovor na gornje pitanje. Naime, on piše da "sve ono što je u rodu supstancije sastavljeno je stvarnom sastavljenošću, zato jer ono što je u kategoriji supstancije subzistentno je u svom bîtku, i stoga je potrebno da njezin bîtak (esse) bude nešto drugo (aliud) od nje same: inače se prema bîtku ne bi moglo razlikovati od drugih stvari s kojima se podudara u bîti ... dakle, sve ono što je izravno u kategoriji supstancije, sastavljeno je barem od bitka (esse) i od subjekta koji posjeduje taj esse"¹⁶. Gilson smatra da se u upravo na ovome mjestu nalazi srž Tomine doktrine glede ovog pitanja. Naime, cjeloviti pojam bića uključuje bivstvovanje (esse) i neku stvar koja bivstvuje (supstanciju). Jer kad esse ne bi bilo aliud od onoga id quod est, a kako sve supstancije iste vrste imaju isti kviditet, esse jedne bi bilo isto esse i druge, te se one međusobno ne bi mogle razlikovati. Zato Gilson zaključuje da je razlika i kompozicija esse i id quod est toliko realna koliko je realna razlika koja luči realno postojeće subjekte jedne od drugih¹⁷. A to znači da je doista realna.

Važno je uočiti, dakle, da su sva bića, osim Boga, sastavljena od bîti (id quod est) i njihova bîtka (esse). Međutim, ovaj spoj se različito događa, ovisno o vrstama stvorenja. Kao prvo, duhovna bića sastavljena su od bîti i bîtka. Kao drugo, tjelesna bića sastavljena su drukčije. Ovdje je, naime, na djelu

/str. 121/

dvostruka sastavljenost: najprije spoj forme i materije čini supstanciju; a potom potom spoj te supstancije s aktom bivstvovanja čini stvarno biće. Treba posebice istaknuti da se ove dvije sastavljenosti odvijaju na različitim metafizičkim razinama. O dvostrukoj složenosti Toma piše vrlo jasno piše sljedeće: "Prema tome u supstanciji složenoj od materije i forme postoji dvostruki odnos: odnos same materije prema formi i odnos složene stvari prema bivstvovanju na kojem ona participira (alius autem [ordo] rei iam compositae ad esse participatum). Doista, nije bîtak stvari ni njezina forma ni njezina materija, nego nešto (aliquid), što stvar dobiva preko forme"¹⁸. Ovdje se trebamo čuvati toga da ovo 'aliquid' ne shvatimo kao 'neku stvar', jer nije riječ o gotovoj stvari. Nadalje, Gilson napominje da valja uočiti da esse pridolazi stvari kao već složenom biću i pita se kako se ovaj sastav može drugačije shvatiti nego kao realan? Drugi je problem što mi esse konačnog bića nikada ne nalazimo bez bîti tog bića. Jer bît je nužni uvjet bivstvovanja¹⁹.

Evo još jednog Tominog teksta koji nam rasvjetljava ulogu ovog esse u tjelesnim supstancijama: "U složenim stvarima treba imati u vidu dva akta i dvije potencije. Prije svega materija je kao u potenciji s obzirom na formu, a forma je njezin akt; narav koja je sastavljena od materije i forme, kao potencija je u odnosu na samo bivstvovanje ukoliko ga prima. Tako dakle, kada se jednom odstrani materijalni temelj, ako ostane kakva forma subzistentna po sebi, koja nije u nekoj materiji (kao što je ljudska duša ili anđeo), ona će sa svojim bîtkom još uvijek imati onakav odnos kao što je odnos između potencije i akta: ne govorim o potenciji koja je odvojiva od svoga akta, nego o potenciji koja ga stalno prati. Isto tako narav duhovne supstancije, koja nije sastavljena od materije i forme, jest kao u potenciji u odnosu na svoj bîtak"²⁰.

Dakle, postaje nam jasno da se bîtak razlikuje od bîti premda se s njom spaja da bi tvorio biće. Ovo spajanje s bîti ne smije se shvatiti na način na koji se spaja akt s potencijom. Toma nas upozorava na to riječima: "Ne valja misliti da kad se nekoj stvari pripisuje esse da joj se pridodaje neka stvar koja bi joj najformalnije bila vlastita i tako je određivala, kao što akt čini s potencijom: esse je takovo da je bitno različito od onoga čemu se pridodaje da bi ga odredilo"²¹.

Nadalje, prigovor da Toma u svojim djelima ne spominje izričito izraz distinctio realis essentiae et existentiae nije valjan dokaz. Gilsonu je dobro poznato da se Toma nije tako izrazio, ali se iz toga ne može zaključiti da on nije naučavao realnu razliku. Naime, Toma je u svojim djelima općenito više govorio o sastavljenosti (compositio) nego o razlici (distinctio). A sastavljenost od bîti i bîtka

/str. 122/

je više puta označio kao realnu. Naravno da on tada nije mislio da je riječ o kompoziciji dviju različitih stvari, nego da nije jednostavno riječ o kompoziciji pojmova. Nadalje, pojam kompozicije implicira pojam ujedinjenja (omnis compositio est unio). A sasvim je jasno da ne postoji kompozicija i ujedinjenje jedne te iste stvari, te se nužno mora pretpostaviti nekakva različitost. Već smo rekli da ta različitost nije između gotovih stvari, ali različitost može postojati i između dijelova konačne stvari koji sami za sebe nikako ne postoje. A to je slučaj sa aktom i potencijom, formom i materijom, te konačno s bîti i njezinim bîtkom.

Toma nije običavao govoriti da je bîtak stvorenja različit od njegove bîti, nego da je bîtak stvorenja također bîtak njegove bîti, budući da je narav stvorene stvari u potenciji u odnosu na bîtak te iste stvari. Odgovarajući Tomini tekstovi su sljedeći:

1- "Cum enim esse sit praeter essentiam cuiuslibet rei creatae" (De Pot., q. 5, a. 3, c - budući da je, naime bîtak mimo bîti bilo koje stvorene stvari);

2- "Ergo omnis res in qua est aliud essentia et aliud esse, est composita. Deus autem non est compositus, ut ostensum est. Ipsum igitur esse Dei est sua essentia" (Suma protiv pogana, I, pogl. 22 - Dakle, svaka je stvar u kojoj je jedno bît, a drugo bîtak - sastavljena. A Bog nije sastavljen, kako je pokazano. Prema tome sam je Božji bîtak njegova bît);

3- "Oportet quod huiusmodi esse sit aliquid praeter essentiam eius" (Suma protiv pogana, I, pogl. 22 - nužno je da je takav bîtak nešto što je izvan njegove bîti).

Toma jasno kaže za esse da je aliquid od bîti, ali što znači ovo aliquid? Pa ništa drugo do aliud quid, kako to ističe sam Toma u De Veritate²², ali to nije jednostavno prevesti na žive jezike²³. Gilson napominje da se: "sed nulla res in qua est aliud essentia et aliud esse" ne smije prevesti: "u kojoj je različita stvar bît i različita stvar bîtak", nego naprotiv treba prevesti: "u čemu je jedno bît, a drugo bîtak"²⁴. Problem je s ovom 'stvari' jer je u latinskom nema, a mnogi je prijevodi donose.

/str. 123/

Temeljni problem u razumijevanju ovog esse predstavlja naš jezik. Jer jezik našega uma je zapravo jezik bîti i supstancija²⁵, a ne bîtka (ovaj jezik u pravom smislu riječi niti ne postoji). A ovdje se radi o tome da se nadiđe jezik bîti. A to je moguće, samo ako se forma u svom redu shvati kao akt (glede materije), a u drugom kao potencija (glede esse). Sam Toma kaže da su forme, 'na neki nečin' u potenciji s obzirom na bivstvovanje na kojem one participiraju²⁶. Zato će on za esse ponekad jednostavno reći da je 'akt', a drugi put opet da je 'aktualnost' formi ili bîti²⁷, ili pak da je esse 'formalan' (ali ne forma!) u odnosu na ostale elemente stvarnosti^28.

Kada se kod prijevoda ne pazi na razliku biće - bîtak, ili pak neki jezik nema mogućnosti da izrazi tu razliku, događa se da se Tomina metafizika iskrivljuje. Neki jezici nemaju adekvatne pojmove. Tako na pr. klasični francuski ima samo etre (bîtak), a engleski samo being (= biće, ens; glagol to be u engleskom jeziku nema zadovoljavajuću glagolsku imenicu); dok drugi jezici imaju dva pojma, kao talijanski essere - ente (esse - ens; premda ga Talijani danas gotovo ne koriste); njemački: Sein - das Seinde (esse - ens). Dakle, neki Francuz nema u svom jeziku adekvatni pojam da izrazi ens osim neologizmom etant, kao što neki Englez nema adekvatni pojam da izrazi esse²⁹. Najveća pogreška nastaje kada se esse prevodi sa "egzistirati". Jer ove dvije riječi nemaju isto, nego u potpuno različito značenje. Naime, egzistencija je stanje onoga koji ostvaruje bîtak, tj. koji bivstvuje. Zato bi ispravno bilo reći: biće (ens) egzistira, dok bîtak nije egzistiranje. Suvremeno određenje egzistencije stvorilo je dodatnu zbrku.

Najveći problem nastaje upravo iz činjenice što se bîtak, actus essendi, ne da konceptualizirati, tj. prevesti u pojam. Njegova spoznaja jest neko znanje, ali koje ne daje istinsko shvaćanje. Zato je razumu nemoguće spoznati tko je Bog, jer božanska bît (koja je sam bîtak - ipsum esse subsistens) nadilazi svaki pojam, svaku definiciju i ideje, premda je u isto vrijeme izvor svake inteligibilnosti³⁰. Ovo je stvarni problem koji se postavlja svakoj budućoj metafizici. Možemo ga izreći upitom: Može li racionalna spoznaja zahvatiti nešto što nije pojmljivo, tj. što se ne može prevesti u pojam, i što nije potpuno svedivo na objekt, a da se time ne odriče onog ideala savršene spoznatljivosti na kojoj se navedena spoznaja inspirira?³¹ Gilson smatra da su moguća dva tipa odgovora: negativni i pozitivni. Prvi je povezan s raznim oblicima idealizma

/str. 124/

i racionalizma, koji odbacuju od filozofije svaki aspekt stvarnosti koji se ne da objektivirati pod formom pojmova. Drugi je spojen sa raznim oblicima metafizičkog realizama, koji prihvaća integralnu stvarnost koja se predstavlja našoj spoznaji, bez apriornog isključenja onih dijelova stvarnosti koji se opiru apstrakciji. No, detaljna analiza ovih metafizika pokazati će da unutar ovog realizma postoje goleme razlike u shvaćanju realnog svijeta: od ontologija supstancije do ontologija esencije. Ove posljednje smatraju realnim samo ono što "pojmovno mišljenje može svesti pod svoje zakone i uvrstiti u svoje formule"³². Gilson smatra da ovakve forme u konačnici nužno završavaju u racionalizmu. Pravi realizam nije ni egzistencijalizam, premda se izravno suprotstavlja idealizmu, jer upada u iracionalizam i tako gubi karakter prave filozofije.

Po njemu su rijetke metafizike koje su zasnovane na istinskom realizmu. Tomina metafizika je najbolji primjer takvog pravog metafizičkog realizma. Naime, on je uz pomoć svoga actuss essendi uspio izgraditi metafiziku koja je sačuvala egzistenciju, a da se nije odrekla bîti filozofije³³. Upravo transcendentnost ovog prvog Tominog principa (actus essendi) i mogućnost nadilaženja "granica koje razdvajaju pojedinačne i konkretne supstancije"³⁴, što se postiže sposobnošću apstrakcije, može zavest naš um da realnu univerzalnost actus essendi zamjeni sa apstraktnom univerzalnošću essentie, koja vrijedi samo na ograničenom području roda ili vrste. Drugim riječima da umjesto metafizike bîtka, izgradi metafiziku bîti.

Uočivši da svakoj razlici u metodi istraživanja odgovara razlika u pogledu i shvaćanju bîtka, Gilson ističe da se u Tominoj misli prvi princip spoznaje identificira sa prvim principom metafizike. Zato "ako je metafizika spoznaja prvih principa i prvih uzroka, možemo bez sumnje zaključiti da budući da je bîtak prvi princip svake ljudske spoznaje, tim više je prvi princip metafizike"³⁵.

Ovu izvornu metafizičku metodu, filozofi koji su slijedili nakon Tome zamijenili su sa metodom pojedinačnih znanosti. Gilson spominje Descatresov "matematicizam", Kantov "fizicizam" i Comteov "sociologizam". Rezultat toga bio je zamjena prvog principa metafizike s principom istine koji je inherentan pojedinačnom znanstvenom znanju - što je dalje vodilo prema uništenju same metafizike. I u krajnjim posljedicama ta je zamjena vodila svođenju akta bivstvovanja na bît.

/str. 125/

Zaključak

Svjesni smo, skupa s Gilsonom, da nisu svi filozofi i teolozi, kako u srednjem vijeku tako i danas, prihvatili ovaj izvorni Tomin pojam esse koji pretpostavlja realnu razliku između bîti i bîtka u stvorenim bićima. Za mnoge je nepotrebno udvostručenje akta bivstvovanja, jednog kojeg posjeduje bît i drugog koji bi dolazio od bîtka. Tako npr. Ivan Duns Scot izričito odbacuje mogućnost da bi u konačnom biću bîtak bio različit od bîti³⁶.

Zanimljivo je da Gilson ističe kako temeljna Tomina teza o razlikovanju bîti i bîtka nije "dokaziva niti opovrgljiva, ukoliko pripada principima, koji se mogu jednostavno vidjeti ili ne vidjeti. To je pitanje stupnja apstrakcije"³⁷. Međutim, ako se filozof potrudi "da u misli odvoji bîtak od bića, postaje mu evidentno da je jedno različito od drugoga, kao što je različit akt u odnosu na ono čega je akt, ali to se ne može dokazati ni opovrgnuti, riječ je o istini jednostavnog uvida (visio)"³⁸.

Summary

Actus essendi of Thomas Aquinas - an interpretation

The autor in this article tries to give an interpretation of the main Aquinas' metaphysical principle - esse, in accordance with the explication of the modern French Thomist E. Gilson. In this respect he deals first with the problem of the real difference between esse and essentia in the creatures. This problem is considered on two levels: at substance level and at the act of being level. In the same way he considers the creation ex nihilo and examines the corruptibility of created beings. A proposition like that makes it possible for the autor to give an interpretation of Thomas' esse, understood in the intensive, dynamic sense, or as the act of all acts.

translated from croatian by

Anto Gavrić O.P.

* NB- ova numeracija odgovara tiskanoj varijanti u zbornuku, s malim jezičnim ispravkama (nap. autora).

1 De Pot., q.7, a.2, ad 9.

2 Kao što je poznato Aristotel je smatrao da je metafizika znanost koja istražuje "biće kao biće". A biće je za njega u pravom smislu riječi bila supstancija. No, kako ističe G. Reale u svom izvrsnom komentaru Aristotelove Metafizike, ovaj izraz "biće kao biće" nema jednoznačno značenje (usp. ARISTOTEL, Metafizika, III: Sommario e commento, prev. G. Reale, Vita e Pensiero, Milano 1993., str. 157). Stoga se može zaključiti da se već kod Aristotela može naslutiti da se u istraživanju treba ići dalje od supstancije, to jest da "filozof treba spoznati uzroke i principe supstancije" (Met., 1003 b 19).

3 Riječ je o tekstu Metafizika IV, 2, 1003 a 33 - 1004 a 9, a Tomin se komentar nalazi u In Metaph., lib. IV, 1, 2.

4 Usp. ARISTOTEL, Metafizika 1003 a 33 - 1003 b 10. O problemu višestrukog značenjima pojma "biće" kod Aristotela usp. F. BRENTANO, Von der mannigfachen Bedentung des Seiendem nach Aristotels, Darmstadt 1960; J. OWENS, The doctrine of being in the aristotelian mataphysics, Pont. Inst. of Medieval Studies, Toronto 19783; G. REALE, Il conceto di 'filosofia prima' e l'unita della Metafisica di Aristotele, Vita e Pensiero, Milano 19946.

5 Biće se doista definira kao ono "što ima bitak" (I Sent., d. 37, q. 1, a. 1: "quod habet esse") ili još preciznije ono "što participira na bitku" (S. Th., I, q.4, a. 2, ad 2: "quod participat esse").

5 Usp. In Metaph., lib. IV, 1, 2. Ovo mjesto uvijek navode oni koji smatraju da Toma nije naučavao realnu razliku između biti i bitka. Gilson drži da to nije jedino relevantno mjesto kod Tome za tu problematiku te stoga ne može biti odlučujući argument u raspravi.

7 In Metaph., lib. IV, 2, 6 .

8 Usp. ARISTOTEL, O duši, II, 4, 415 b 13.

9 Usp. ARISTOTEL, O duši, II, 1, 412 b 9-10.

10 Usp. In De An., II, 1, 7.

11 S. Th., I, q. 104, a. 1, c: "ita solus Deus est ens per essentiam suam, quia eisu essentia est suum esse; omnis autem creatura est ens participative, non quod sua essentia sit eius esse".

12 Toma izričito naučava da kao što samo Bog može dati bitak stvorenjima, tako ga jedino on može i oduzeti, što bi značilo njihovu propast ili anihilaciju (usp. S. Th., I, q. 104, a. 3, c). U sljedećem članku Toma će zaključiti da ni jedna stvar neće biti anihilirana (usp. S. Th., I, q. 104, a. 4, c: "nihil omnino in nihilum redigetur").

13 Usp. De an., a.14, ad 5:"Corutibile et incorutibile sunt essentialia praedicata, quia consequuntur essentiam sicut principium formale vel materiale, non autem sicut principium activum, sed principium activum perpetuitatis aliquorom est exstrinsecus" . Kada se donose neki Tomini tekstovi (kao na pr. S. Th, I, q. 50, a. 5. c; S. Th., I, q. 75., a. 6, c; De an., a. 14, c; S. Th., I, q. 50, a. 5, ad 3) kao dokazi protiv realne razlike tada je vidljivo da se ne vodi računa o ovim dvijema razinama promatranja o kojima Toma itekako brine.

14 Usp. C. G., II, c. 54.

15 Ova tvrdnja nas na prvi pogled može zbuniti i može nam se učiniti kao nepotrebno odvostručenje akt u biću. Ali to nije tako podsjetimo li se da sam Toma kaže da je između svih stvari esse najsavršeniji, jer se prema svima odnosi kao akt, pa i prema formi, koja se odnosi kao akt prema materiji (usp. S. Th. I, q. 4, a. 1, ad 3: "ipsum esse est perfectissimum omnium: comparatur enim ad ut actus... unde ipsum esse est actualitas omnium rerum, et etiam ipsarum formarum").

16 De Ver., q. 27, a. 1, ad 8.

17 Usp. É. GILSON, L'essere e l'essenza, Massimo, Milano 1988., str. 95.

18 De sub. sep., c. VIII.

19 Usp. É. GILSON, L'essere e l'essenza, cit., p. 98.

20 De spirit. creat., a.1.

21 De Pot., q.7, a. 2, ad 9.

22 De Ver., q. 1, a. 1, c. Toma ovo aliud quid shvaća kao 'nešto drugo', te pojašnjava da kako se 'jedno' shvaća kao nedjeljivo u sebi, tako se 'aliquid' shvaća kao odjeljivo od drugih (usp. ibid.,: "unde sicut ens dicitur unum in quantum est indivisum in se ita dicitur aliquid in quantum est ab aliis divisum").

23 Tu zapravo nastaje problem. Francuzi bi vjerojatno preveli: quelque chose d'autre (neka druga stvar) - uvodeći tako stvar (lat. res), premda aliquid (aliud quid) nije aliqua res. Englezi bi pak preveli kao: something outside its essence.

24 Suma protiv pogana, I, pogl. 22. Otac A. Pavlović je u tom smislu i preveo na hrvatski: "Dakle svaka je stvar u kojoj je jedno bît, a drugo bîtak - sastavljena" (hrv. prev.: Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993, str. 119).

25 Kada Toma kaže da "primo autem in intellectus cadit ens" (S. Th., I, q. 5, a. 2) - znači da je biće, to jest bît, ono što um prvo spoznaje, a nikako esse.

26 Usp. De an., a. 6, ad 2.

27 Usp. De Pot., q. 7, a2. ad 9.

28 Usp. S. Th., I, q. 4, a. 1, ad 3.

29 Najbliži oblik bi bio act of being, ali to već nije pojam.

30 Sam Toma u De Potentia piše: esse dei est ignotum (De Pot., q. 7, a. 2, ad 1).

31 Usp. É. GILSON, L'essere e l'essenza, cit., str. 312.

32 Ibid., str. 313.

33 Usp. A. LIVI, Il mistero dell'essere nella filosofia esistenziale di Gilson, u É. GILSON, L'essere e l'essenza, cit., str. XIX. Treba napomenuti da Gilson u ovom i nekim drugim svojim djelima ističe egzistencijalni, a ne egzistencijalistički, kako su neki krivo interpretirali, karakter Tomine metafizike.

34 É. GILSON, The Unity of Philosophical Experience, Scribner's Sons, New York 1937., str. 315.

35 Ibid., str. 313.

36 On izričito piše: "simpliciter falsum est quod sit aliud ab essentia" (Opus Oxoniense, IV 13, 1, 38).

37 É. GILSON, L'essere e l'essenza, cit., str. 344.

38 Ibid., str. 344.