Jezik u životu jednog društva ostaje i dalje najsavršenije sredstvo priopćavanja, sporazumijevanja i osobne ili grupne interakcije i identifikacije. Kao takav je podložan zakonskom reguliranju. Jezično zakonodavstvo se u Hrvatskoj prakticira od 928. godine. Posebno vrijedno za ovu knjigu je razdoblje između 1912. i 1913. godine kada se vode borbe za provođenje i primjenu već postojećih zakona o jeziku u Dalmaciji, poznato i kao “jezično pitanje u Dalmaciji” sa naglaskom na Zadar kao posljednjom utvrdom talijanstva na istočnoj obali Jadrana.

U radu se uglavnom oslanja na tri hrvatska izvora: Narodni list, Hrvatsku krunu i Il Popolo, te na dva talijanska lista: Il Dalmatu i Risorgimento.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom se daje pregled dosadašnjih studija o uporabi jezika u javnim državnim službama i pregled jezičnoga zakonodavstva u Dalmaciji u XIX. st., do 1900. godine. Drugi dio knjige prati kronologiju rasprava i događaja onako kako su se odražavali u našim medijskim izvorima u interakciji glavnih protagonista u rješavanju jezičnog pitanja. Građa je raspoređena u pet vremenskih odjeljaka, a središnji je događaj ovog dijela tzv. drugi bečki dogovor od 22. travnja 1909. godine. Na kraju knjige se nalaze relevantni zakonski tekstovi o uporabi jezika u Dalmaciji od 1815. do 1909. godine